Klaus Man: Mefisto

Mefisto - roman jedne karijere.

Prikazuje karijeru glumca Hendrika Hofgena, čiji se uspon odvija paralelno sa usponom fašističke države.

Njegov lik prekriven je upečatljivom maskom... A šta je ispod nje?

Hendrik Hofgen – Aron Balaž, k. g.

Oto Urlihs  – Arpad Mesaroš

Hans Miklas – Bence Salai

Džulieta Martens – Gabriela Crnković

Barbara Brukner – Emina S. Elor/Blanka Horvat, s. a.

Nikoleta fon Nibur – Blanka Dieneš, k. g./Fani Dupak, s. a.

Ministar predsednik, glumac – Ištvan Kereši

Dora Martin, Lote Lindental – Judit Laslo/Andrea Janković, k. g.

Oskar Kroge – Atila Nemet

Cezar fon Muk, glumac – Robert Ožvar

Bela Hofgen, glumica – Livia Banka

Brukner – Atila Giric

Dramatizacija i dramaturg: Fedor Šili, k. g.

Muzika: David Klem, k. g.

Scenografija: Janja Valjarević, k. g.

Asistent scenografa: Ljubica Petrović, k. g.

Kostim: Drina Krlić, k. g.

Tekstovi pesama: Robert Lenard

Scenski pokret: Ista Stepanov, k. g.

Asistent scenskog pokreta: Frosina Dimovska, k. g.

Učitelj stepa: Daniel Husta

Asistent reditelja, inspicijent, sufler: Čila Lovaš

Svetlo: Stefan Milošević

Ton: Vukašin Vojvodić

Šminka: Bojana Radović

Plakat: Robert Lenard

Režija: Boris Liješević, k. g.

Reč reditelja:

Mefisto ili svijet iza ogledala

U istoriji Evrope ciklično se smjenjuju dva principa, dvije dominante, dva simbola: Faust i Mefisto. Ako Geteovo prosvetiteljatvo pripada vremenu Fausta, Klaus Mann se obreo u Mefistovom vremenu. Iako je pisao roman dok je zlo još, obučeno u vrlinu, hvaljeno, pozdravljano i blagosiljano širom svijeta, Klaus Mann je znao da se iza napretka i velikog civilizacijskog iskoraka krije “deo snage koja vazda želi da tvori zlo” (Goethe, Faust). U mirisu raskoši i bogatstva osjetio je miris gasnih komora. I to je jasno rekao svijetu. Možda je bilo prerano te ga niko nije uzeo za ozbiljno.

Klaus Mann je prepoznao Mefistovo vrijeme, ali i Mefistofelese svog vremena. Dok je pisao ovaj roman 1936. godine sve je bilo još u začetku. Njegov bivši zet i književni junak  Grindgens/Hofgen/Mefisto se tek uspinjao. A onaj drugi, opasniji Mefisto/Ministar predsednik/Gering tek će pokazati svoje najbolje samo par godina kasnije kada će kao na “Mefisto” litografiji Ežena Delakroa letjeti iznad Evrope i zasipati je bombama.

Njihova slava je tek počinjala a Klaus Mann ih je obojicu smjestio u kontekst njemačkog tragičnog mita o Faustu i Mefistu i najavio najveću tragediju cijelog tog naroda i svih naroda Evrope i svijeta. I to se i zbilo. Poslije 60 miliona mrtvih u drugom svjetskom ratu Klausa Manna opet niko nije uzeo za ozbiljno. Možda je bilo prekasno. Roman je 1971. sudskim procesom ostao zabranjen sa zaključkom da je pravo na privatnost i lično dostojanstvo ispred prava na slobodu umjetničkog stvaranja.

U našoj predstavi Mefisto dolazi iza ogledala na premijeri Fausta i gleda glumca Hendrika Hofgena, ali gleda i nas koji sjedimo u publici. Ko je tu čiji junak? Ko je čije djelo? Ko je u čijoj predstavi? Da li mi u pozorištu gledamo Mefista ili Mefisto iz pozorišta, poput profesora Volanda gleda nas? Ko je glumac, a ko publika? Ko je u čijem vremenu? Da li je ovo samo predstava ili će nas Mefistovo vrijeme sačekati na izlasku iz pozorišta? Pogledajmo svijet oko sebe? Vidimo li Mefista? Čujemo li njegov smijeh? Pruža li nam ruku? Gdje je on? Da li ga poznajemo? Da li ga uistinu ne poznajemo?  Da li zaista nikada nismo uživali u njegovim darovima? Nikada pristali na njegove uslove?

Radimo Mefista u momentu kada svijet stoji već godinu dana. Pozorišta su prazna a bolnice pune. A Mefisto se probija kroz život. Da li to ima veze jedno sa drugim? Ne znam. Da li su današnji Mefistofelesi tek u usponu i ne prepoznajemo ih. A nekog današnjeg Klausa Manna ne uzimamo za ozbiljno.

Časopis sa kojim je Klaus Mann sarađivao u emigraciji u svojoj recenziji je napisao: ”prikazao je tip poslušnog građanina, jednog od miliona sitnih saučesnika koji ne čine velike zločine, ali jedu hleb ubica; nisu krivi, ali postaju krivcima; ne ubijaju, ali ćute o ubistvima; žele više nego što zaslužuju i zato ližu noge moćnih čak i onda kad te noge gaze po nevinoj krvi. Ti milioni sitnih saučesnika lizali su krv i oni su oslonac moćnika.”

Predstavu je finansijski podržala: Gradska uprava za kulturu Grada Novog Sada